Godine 1798. francuski kemičar Vauquelin Niclas Louis (1763~1829) otkrio je berilij kada je proveo kemijsku analizu berila i smaragda. No, elementarni berilij trideset godina kasnije, 1828., dobio je njemački kemičar Friedrich Woler (1800-1882) redukcijom rastaljenog berilijevog klorida s metalnim kalijem.
Claprot je analizirao zeleni žad iz Perua, ali nije uspio pronaći berilij. Bergman je također analizirao zeleni žad i zaključio da je to silikat aluminija i kalcija. Krajem 18. stoljeća kemičar Warkeland izvršio je kemijsku analizu krizoberila i berila na zahtjev francuskog mineraloga Ayuya. Walkland je otkrio da je kemijski sastav ta dva identičan i otkrio da sadrži novi element, nazvavši ga Glucinij, imenica od grčke riječi glykys, što znači sladak, jer soli berilija imaju sladak okus. 15. veljače 1798. Vokland je na Francuskoj akademiji znanosti pročitao svoj referat o otkriću novih elemenata. Budući da itrijeve soli također imaju sladak okus, Wühler ju je kasnije nazvao Beryllium, što je izvedeno iz engleskog naziva beryl, glavne rude berilija.