Volfram je obojeni metal i važan strateški metal, a ruda volframa se u davna vremena nazivala "teški kamen". Godine 1781. švedski kemičar Carl Wilhelm Scherer otkrio je šeelit i ekstrahirao novu elementarnu kiselinu - volframovu kiselinu, a 1783. volframit je otkrio Španjolac Depurja i iz njega je također ekstrahirana volframova kiselina, a u istoj godine, prvi put je dobiven volframov prah redukcijom volframovog trioksida ugljikom, te je element dobio ime. Količina volframa u zemljinoj kori iznosi 0.001%. Otkriveno je 20 minerala koji sadrže volfram. Naslage volframa općenito nastaju djelovanjem granitne magme. Nakon taljenja, volfram je srebrno-bijeli sjajni metal s izuzetno visokim talištem i velikom tvrdoćom. Volfram je metal s najvišim talištem.
Pedesetih godina 18. stoljeća kemičari su otkrili utjecaj volframa na svojstva čelika. Međutim, volfram čelik počeo se proizvoditi i široko koristiti u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću.
Godine 1900. na Svjetskoj izložbi u Parizu po prvi je put izložen brzorezni čelik. Kao rezultat toga, industrija ekstrakcije volframa se brzo razvila. Pojava ovog čelika označila je veliki tehnološki napredak u području obrade metala rezanjem. Volfram je postao najvažniji legirajući element.
Godine 1900. ruski izumitelj AN Ladygin prvi je predložio upotrebu volframa u žaruljama. Godine 1909., nakon što je Kulidž formulirao procesnu metodu temeljenu na metalurgiji praha i obradi pod pritiskom, volfram se mogao široko koristiti u električnoj vakuumskoj tehnologiji.
Od 1927. do 1928. volframov karbid korišten je kao glavna komponenta za razvoj cementiranog karbida, što je bila važna faza u povijesti industrijskog razvoja volframa. Ove legure u svim pogledima nadmašuju najbolje alatne čelike i imaju široku primjenu u modernoj tehnologiji.